"Izbjewglički bluz

Izbjeglički bluz


 

 

Kasno ljetno popodne u Hamburgu. Vrijeme za ovo doba godine prohladno, vjetrovito. Na željezničkoj stanici uobičajena gužva. Imao sam veliku pauzu izmedju dva voza pa odlučih da je prekratim cašom dobrog piva. Prekoputa ulaza u stanicu niz restorana, kafea sa baštama na trotoaru. Pronašao sam jedan slobodan sto i sa snebivanjem sjeo. Slabo poznajem jezik. Čovjek kada je sam u nepoznatom gradu gubi samopouzdanje, povlači se u sebe, postaje apatičan. Nevažne stvari izneneada postaju važne.

Poručiti pivo nije neki veliki problem ali šta ako me kelner pita nešto drugo ili neko pridje i pita da sjedne za sto.Rećiću mu da nije slobodno. Kako se to na njemačkom kaže. Ne znam. Možda i zanam ali to u ovom trenutku ne ide. Pitaću ga da li govori engleski. "Izvolite gospodine!"-prekinu me iz razmišljanja kelner. "Pivo!"-kao iz topa sam ispalio. Kako li se samo privukao. Nadam se da nije primjetio da sam stranac. Platiću mu odmah, zašto da ga još jednom pozivam. Stolu je prišao prosijak. Nešto je mumlao. Pokazao sam mu gestom da ne razumijem. Otišao je. Samo mi je on još trebao.

"Vaše pivo gospodine!" Ovaj kelner će me izluditi. "Koliko košta?"-ispalio sam. Čudno, kako mi je glas uspio uopšte proći kroz stisnuto grlo. "Pet maraka gospodine"-rekao je uz širok osmijeh. Grčevito sam izvadio novčanik i platio. Pivo je bilo skupo ali u tom trenutku to nisam primjetio. Primjetio sam nešto drugo, da sijedim na rubu stolice u položaju "spreman na skok". Otpio sam gutljaj. Polako sam skliznuo nazad u stolicu. Počeo sam da se opuštam. Lagano sam postajao svijesan okoline. Tačno prekputa mene bilo je stajalište gradskog autobusa. Bilo je dosta ljudi koji su čekali autobus. Galerija likova,pomislih. Po izgledu uglavnom stranci.

Hauptbahnhof-Innen

 

Lijevo od mene prazan sto. Desno, dva tridesetogodišnjaka i žena sa dijetetom. Na stolu pred njima desetak praznih čaša od piva, pepeljara puna čikova i tanjir sa dvije kobasice i nešto pomfrita na njemu.Bili su trešte pijani, udubljeni u duboku diskusiju sa punim časama piva u rukama. Žena, ustvari dijevojka od nekih 26,sa cigaretom u ustima, pokušavala je da viljuškom iskomada kobasice na tanjiru. Zapuštene, neoprane kose, u prljavim farmerkama. Naočare bez okvira joj daju malo ozbiljniji izgled. Po- mislih, kada bi se okupala i dotjerala ostavljala bi sigurno drugi dojam. Ne vadeći cigaretu iz usta pokušavala je komad kobasice da utrpa dijetetu u usta. Diječak od oko pet godina je razmaženo odbijao da jede. Imao je zamrljana usta,plavu prljavu kosicu.

Ruke je neprestano brisao od izlizane pantalonice. Poderana košulja, cipelice koje su se raspadale. Kako je samo malo trebalo pa da mali izgleda uredno. Opušci i pepeo su se iz pepeljare presipali u tanjir sa kobasicama. Tome su doprinosila i ona dvojica koji su u dubokoj diskusiji tresli pepeo sa svojih cigareta, više u tanjir nego u prepunu pepeljru. Majka je pomno slušala šta oni pričaju. Pred njom je stajala do pola ispijena čaša piva. Bože, pomislih, kakva je budućnost ovome dijetetu. Društvo pijanih ljudi.

Majka se iznenada digla i ušla u unutrašnjost kafea. Ova dvojica to nisu ni primjetila. Dijete je počelo da plače. Jedan od njih se okrenuo, dohvatio kobasicu i pružio je prema malom. "Gili,gili,gili"-trudio se da bude simpatičan. Mali je počeo još više da plače. Kobasica mu je ispala iz ruke na zemlju.Podigao ju je klateći se i ponovo pružio prema malom, pokušavajuci da mu je prinese ustima. Dijete je okrenulo glavu gušeci se u suzama. "Gili,gili,gili!"-pokušavao je da se nasmiješi. Vratio je kobasicu u tanjir i klateći se posmatrao malog. U tom trenutku se vratila majka i umirila dijete. Poručili su slijedeću turu pića. Pred kafeom, na trotoaru se iznenada pojavila muzika. Dvojica su svirali i pijevala a treći je išao od stola do stola sa izvrnutim šeširom. Nisam im dao ništa. Bili su loši. Ponovo sam se udubio u misli.

 

 

Hauptbahnhof

Autobus dugo nije dolazio.Stvorila se gužva. Medju onima koji su čekali autobus ugledao sam crnkinju sa troje dijece. Imala je tridesetak godina, zgodna. Gardaroba joj je odavala istančan ukus.Djeca, dva dječaka i djevojčica u dobi od 6-8 godina. Čista i uredna. Ne zna se šta je više blještalo na njima: bliještavi zubi ili sniježno bijele kragnice njihovih košulja. Bijele čarapice, uglancane cipele. Stajali su mirno. Onda je jedan od njih ugledao dječaka za stolom do moga. Diječak mu se osmijehnuo. Odgovorio mu je blještavim osmijehom. Sada su se i njegovi brat i sestra osmijehnuli. Dječak je ustao sa stolice i napravio nekoliko koraka prema njima. I oni su napravili nekoliko koraka prema njemu. Majka je bila udubljena u razgovor i nije primjetila da je mali ustao od stola. Djeca reaguju spontano. Sada su stajali skoro jedni naspram drugog.

U tom trenutku majka za stolom je primjetila da malog nema ustala sa stolice, pijano se okrenula oko sebe, prišla malom, uhvatila ga za ruku i vratila na stolicu. Onda se okrenula prema malim crncima, izvadila cigaretu iz usta i oštrim glasom uz jedan širok pokret ruke sa cigaretom, odozdo prema gore, dreknula: "STRANCI MARŠ! VAN!" Djeca su uplašeno napravila nekoliko koraka prema majci koja ih je zaštitnicki zagrlila. Pogledala je prema stolu pa onda dostojanstveno okrenula glavu ne rekavši ni rijeci.

Iznenadila me arogancija i žestina reakcije. Odjedanput mi se više ovo mijesto nije dopadalo. Ustvari smučilo mi se. Ustao sam ostavivši više od pola čase piva. Strašno mi se žurilo. Uskoro će i voz. Treba da kupim kartu. Bilo mi je svejedno što to na njemačkom ne znam da kažem. NEKA SE ONI POTRUDE DA RAZUMIJU MENE!

 


"Bosnapress" Frankfurt 1993